Što Bekecs Dance Ansambl donosi u varaždinski HNK?

Uoči nedjeljnog nastupa Bekecs Dance Ansambla u varaždinskom HNK, imali smo priliku izmijeniti par riječi o tradiciji, plesu, i mjestu koje oni zajedno zauzimaju u današnjem životu. Naš sugovornik bio je menadžer ansambla, Benő Barna-Zsolt.

Ovaj koncert je nastavak uspješne suradnje Koncertnog ureda Varaždin i Instituta Liszt – Mađarskog kulturnog centra Zagreb. Podsjećamo da Bekecs Dance Ansambl možete uživo vidjeti u Varaždinu, u nedjelju, 17.5. od 19 sati, u Velikoj koncertnoj dvorani HNL.

Naslov "Inherited Through Dance" sugerira terenski rad – odlazak u sela i učenje od starijih plesnih majstora i glazbenika. Možete li nam reći nešto o jednom ili dva konkretna majstora ili sela čiji se materijal pojavljuje u programu te zašto je njihov stil vrijedan očuvanja?

Ovom pitanju pristupamo iz drugačije, po našem mišljenju zanimljivije perspektive. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća György Martin i njegovi suradnici s Instituta za muzikologiju u Budimpešti proveli su opsežna terenska istraživanja diljem cijele Karpatske (Panonske) nizine, a upravo kroz njihove arhivske filmove nastojimo svaki regionalni plesni stil naučiti što vjernije i autentičnije. 

Upravo to je ono što publika vidi na pozornici. Tijekom tog istraživanja fokus nije bio na individualnim osobama, već ti filmovi dokumentiraju istaknute plesače tog vremena uz obične ljude, a njihovi pokreti zajedno čine plesni vokabular njihovih rodnih krajeva, čime čuvaju živu tradiciju tog razdoblja.

Vaš show prolazi kroz osam vrlo različitih regija. Za nekoga tko nikada nije vidio mađarski folklor iz tih krajeva, što se vidljivo mijenja iz jedne regionalne cjeline u drugu, u pokretu, glazbi ili nošnji?

Najuočljivije razlike prvenstveno leže u plesnom stilu. Plesovi iz manjih mađarskih regija, poput Južne velike nizine i Tyukoda, ritmički su izraženiji i pripadaju razmjerno novijem stilskom sloju koji se razvio uglavnom u 19. i 20. stoljeću. Transilvanijski plesovi, s druge strane – primjerice oni iz Gyergyóa, Felcsíka, Szilágysága, Kibéda i Kalotaszega – čuvaju znatno arhaičnije stilske značajke i odražavaju starije slojeve tradicije. 

S aspekta nošnje, najuočljivija je razlika u izboru materijala: u Szekely pokrajinama su tradicionalne nošnje bile najčešće izrađene od ručno tkanih tkanina koje čuvaju starije zanatske tehnike, dok su u urbaniziranijim ili „građanskim” sredinama plesne tradicije povezane s nošnjama kasnijeg razdoblja, često izrađenima od strojno proizvedenih tkanina koje odražavaju novije tekstilne tehnologije i promijenjene životne navike.

Mađarska folklorna tradicija iz Transilvanije postoji u specifičnom kulturnom i povijesnom kontekstu. Zašto je vama i ansamblu važno postaviti taj materijal na pozornicu 2026. godine, i to za publiku izvan te zajednice?

Na te tradicije gledamo kao na živu kulturu, a ne na muzejske eksponate, pa nam izvedba pomaže da one ostanu u pokretu, u dijalogu s današnjom publikom, umjesto zamrznute u prošlosti. Za nas je riječ o povezivanju, a ne o nostalgiji: postavljanje transilvanijskog mađarskog folklornog materijala na pozornicu danas omogućuje publici izvan te zajednice susret s emocionalnom i ljudskom stvarnošću koja stoji iza plesa i glazbe. To je važno jer ti plesovi nikada nisu bili zamišljeni kao izolirani: dijelili su se u selima, na slavljima i u svakodnevnom životu, a njihov dolazak na suvremene pozornice nastavlja taj čin dijeljenja. 

Za ansambl je to ujedno i odgovornost, jer ne izvodimo samo plesne korake, već čuvamo i prenosimo kulturno znanje na način koji ostaje iskren i pun poštovanja.