SOFIJA CINGULA - OBLJETNIČKI KONCERT

U programu sudjeluju:

Kvartet Ansambla Oktos (Zvonimir Krpan, prva violina i viola)
Ana Horvat, klarinet
Petra Horvat, alt saksofon
Ivan Batoš, klavir
Stjepan Vuger, dirigent

Skladatelji:
Alan Holley, Gustav Holst, Johannes Brahms, Robert Kahn, Ottorino Respighi, Laura Mjeda Čuperjani

Ovaj koncert vokalne lirike je institucijski projekt Sveučilišta Sjever, a iniciran je tridesetom godišnjicom od prvog solističkog koncerta voditeljice projekta, mezzosopranistice Sofije Cingula. Repertoarnim promišljanjem izvan okvira i traženjem nesvakidašnjih skladbi posvećenih glasu i različitim komornim instrumentalnim ansamblima, oblikovan je program koji publici predstavlja glazbene raritete, a umjetnike stavlja pred izazov interpretacije zahtjevnih partitura domaćih i stranih autora.

OBLJETNIČKI PRIJEVODI

Alan Holley (1954. -)
PRVO SVJETLO (Tekst: Mark Tredinnick)

Tako počinje: prvo bijelo cvijeće, poput prvih zvijezda u suton,
Niže se nisko dolje, nisko dolje.
Cvjetovi krase donje grane.
Ostatak stabla – šljiva kraj kokošinjca,
Kraj povrtnjaka, gdje sramežljivo počinju nicati proljetne mladice,
Kraj komposta, gdje gubitak postaje novo tlo.
Gdje gubitak postaje,
Postaje novo tlo.
Pupoljci također – ali još ih ne vidiš;
Dan još nije u cijelosti svanuo.
Svake godine proljeće počinje prije no što zima spusti zastor.
I tih šest, sedam cvjetova otvaraju se poput ruku,
Poput lica onih koje si volio.
Poput dana djetinjstva što su se trudili ugoditi svijetu, kojeg nije bilo lako zadovoljiti.
I vježbali su ljepotu – ljepotu koju još nisi znao osjećati.
Sad je osjećaš: reže tugom, pali rupe u tami, u tami.
Prvo svjetlo. Prvo svjetlo.

Gustav Holst (1874. – 1934.)
ČETIRI PJESME ZA GLAS I VIOLINU, op. 35
Tekst nepoznatog autora, iz zbirke „Srednjovjekovna antologija“ (urednica M. Segar)

SLATKI ISUSE
Isuse slatki, sad Tebi ću pjevat'
Pjesmu ljubavi i čežnje.
U mom srcu izvor stvori
Da Te ljubim nad stvarima svim.

Isuse slatki, sjaju mog tmurnog srca,
Sjajniji Ti si od sunčevih zraka!
K'o što rođen si u Betlehemu,
Stvori u meni san svoje ljubavi.

Isuse slatki, svjetlo mog mraka,
Ti dan si bez tamne noći;
Daj mi snagu i moć jaku
Da Te ljubim pravom moći.

Isuse slatki, blago onom
Tko u Tvome blaženstvu vidi Tebe:
Ljubavi užetima privuci i mene
Da dođem i prebivam s Tobom zauvijek.

MOJA DUŠA NEMA DRUGO DOLI OGANJ I LED
Moja duša nema drugo doli oganj i led,
A tijelo mi zemlju i drvo:
Molimo svi Svevišnjega Kralja,
Koji je Gospodar našega posljednjeg suda,
Da nam dade samo jednu stvar —
Da možemo vršiti Njegovu volju.

O DJEVI PJEVAM
O Djevi pjevam, što ravne joj nema.
Kralj svih kraljeva Sin joj bijaše, doista.
Dođe sasvim tiho, gdje Majka Mu bijaše,
K’o rosa u travnju što pada na travu.
Dođe sasvim tiho u odaje Majke,
K’o rosa u travnju što pada na cvijetke.
Dođe sasvim tiho gdje Majka je ležala,

K’o rosa u travnju što grančice oplahnu.
Majka i Djevica — nitko osim nje:
Zasluge nema Majkom Božjom zvat’ se.

MOJ LJUBLJENI JE VJERAN
Moj Ljubljeni tako je vjeran,
Pun ljubavi, stalno postojan,
A ipak uvijek nov mi biva —
Svojom nas ljubavlju obasjava.
Ah, kad bi svi za Njega znali,
I vjerno Njega zavoljeli,
Nikad se ne bi pokajali,
Već sretni bili na koncu svi.

On nježno uvijek čeka,
Premda kasnim dugo već;
Nikad me ne odbacuje,
Ni kad krivi put je moj.
On kaže: "Gle, moj bok je ranjen
I zašto visih na Križu tom;
Radi Ljubavi ostavi oholost,
Ja ću te primiti u dom."

S Tobom ću biti, vjerujem,
Ljubljeni, pod Tvojim drvom.
Neka me bol ne rastavi s Tobom,
Niti me otjera od Tebe.
U rukav ću Ti se skriti
Da budem u samom srcu Tvom;
Srce će mi pući i razdijeliti se
Prije no što me vidiš nevjernom.
Johannes Brahms (1833. – 1897.):

DVIJE PJESME za alt s violom i klavirom, op. 91

UTIŠANA ČEŽNJA (F. Rűckert)
U zlatnu svjetlost večeri uronjeni,
Kako svečano šumski sjenci stoje!
U tihi šapat ptičjih pjesama
Udiše večernji vjetar blagi dah.
Što šapuću vjetrovi, ptičice te?
U snove svijetu šapat njihov splete.
O želje, što vječno u srcu se roje
Bez mira, bez počinka danju i noću!
Ti čežnjo, što prsa mi stalno pokrećeš,
Kad ćeš se smiriti, kad ćeš na počinak poć'?
U šaptu vjetra, u ptičjem pjevu,
O želje čeznutljive, kad ćete u san utonut'?
Ah, kad više u zlatne daljine
Moj duh na krilima snova ne poleti,
Kad više na vječnim, dalekim zvijezdama
Pogled čežnje ne bude počiv'o—
Tad šaptat će vjetrovi, ptice u grani,
S mojom čežnjom — i s mojim životom — u tami.

DUHOVNA USPAVANKA (E. Geibel)
Vi koji lebdeći
Oko tih palmi
U noći i vjetru bdijete,
Sveti anđeli,
Krošnje umirite!
Moje djetešce spava.
O palme Betlehema,
U vihoru vjetra,
Zašto danas

Tako bijesno šumite?
O ne šumite tako!
Utihnite, sagnite se
Tiho i blago;
Krošnje umirite!
Moje djetešce spava.
Nebeski dječak
Trpi tegobe,
Ah, kako umoran
Od bola svijeta posta!
Ah, sad u snu
Tiho umiren
Bol mu nestaje,
Krošnje umirite!
Moje djetešce spava.
Oštra studen
Bijesno se spušta,
Čime da pokrijem
Udove djeteta?
O svi vi anđeli,
Koji krilati
Kroz vjetar hodate,
Krošnje umirite!
Moje djetešce spava.

Robert Kahn (1865. – 1951.)
Sedam pjesama iz „Izvora mladosti“ P. Heysa, op. 46

Sad ružice stoje u cvatu,
Mreža će uskoro ispletena bit'.
Moj ćudljivi duše,
Tebe neće uhvatiti.

A kad bih i ja, siromah,
Zapeo u ovoj svježini cvijeća,
Za najljepše ružičaste obraze,
Bilo bi mi žao moje mladosti.
Volim samo smijeh i pjesmu,
Kroz cvjetne šume luta moj hod;
Moje srce vinut' se želi
Sve do krošnji visoko, u slobodu!

Moja krv uzavrela je,
Konjić mi ide u kas:
Hura, kakvo veselo jahanje,
kroz krajeve nepoznate zemlje;
Sve moram osvojiti što se samo ne preda.

Zastava na vjetru vijori,
Treperi čas dolje, čas gore,
Tako jašemo kroz život,
Dok srce i udovi ne zadrhte,
Uspone svladavamo u letu,
A nizbrdo — tiho, tiho sve to ide.

Moja krv uzavrela je,
Konjić mi ide u kas:
Hura, kakvo veselo jahanje,
kroz krajeve nepoznate zemlje;
Sve moram osvojiti što se samo ne preda.

Šumska noći, divno svježa,
što pozdravljam te tisuću puta,
nakon bučne svjetske vreve —
o, kako je tvoje šuštanje slatko!

Sanjivo svoje umorne udove
polažem meko u mahovinu,
i osjećam, kao da bih opet
od svih ludih muka bio oslobođen.

U tihom, uskom krugu
smiruje se, divlje srce,
I mir se lebdeći tiho spušta
na mekim krilima.

Pjevajte, drage ptičje pjesme,
Uspavajte me nježno!
Lude muke, nestanite;
Divlje srce, sad — laku noć!

Kako sam sada, u prohladnoj noći
Lutao šumom u tišini!
Drveće, još teško od kiše,
Njihalo se kapljući, tamo-amo;
Da moje srce nije tako gorjelo,
Vratio bih se kući davno.
Ni plamen jarki za kišu ne mari,
Crveni grom ga ne raspiruje,
Ni kad munja crne hrastove para –
To učini lice moje drage,
S onim svijetlim očima njenim.

Kako u mislima nosim
Taj divni, radosni polet!
To dolazi od slatke ljubavi
Koja potajno u meni gori.

U šumi se smije svibanj,
Sad se slobodno može lutati;
I da mi nude tisuću kruna,
Ne bih s njima pošao.

Moj dragi ima svijetlu kosu,
Obrazi mu bijeli i rumeni;
Od njeg' otići neću,
Osim ako nas smrt ne rastavi.
U cijelom širokom svijetu
Ništa mi nije tako drago;
Otkad sam ga prvi put ugledala,
Lutanje mi je izgubilo sjaj.

Tri tjedna od Miholja
Bit će veselo slavlje.
Ni jedna na svijetu duša
Ne može toli sretna biti.
Vlastita kuća i ognjište
Vrjedniji od careve su krune,
Al' čim me pomisao na lutanje uhvati,
Odmah se vraćam natrag kući.

U mjesečevoj noći, u proljetnoj mjesečevoj noći
Anđeli hodaju tiho, na mekim stopalima;
Plavi anđeli, nježni i skriveni,
Ljube najljepše cvjetove među ljudima.

Tratinčice, najdraži cvijete,
Znaš li odakle dolazi taj sjaj
Što ti danas plamti na licu?
Još si izgubljena u snu noći.

Sjeti se anđela, koji kroz mali prozor
Do tebe silazi na mjesečevim zrakama,
Tiho te ljubi po usnama i obrazima –
U mjesečevoj noći, u proljetnoj mjesečevoj noći.

Šapat vjetra prodire kroz šumu,
Čujem vjetra nevjestu kako pjeva.
Pjeva o svom dragom, dobrom,
I dok mu ne padne u zagrljaj,
Mora još dugo, s tjeskobnim srcem,
Letjeti preko mnogih zemalja.

Pjesma zvuči tako jezivo,
Tako divlje, tako tužno.
Probudio se žarki žudni plam;
Dragi moj, tisuću ti puta laku noć!
Doći će dan — prije nego misliš —
Koji ujedinit' će vjernu ljubav!

Laura Mjeda Čuperjani (1971. -)
NEIZVJESNOST
Tekst: James Joyce

Zlatno-smeđe nad sitnim potopom,
Klasovi vinove loze sa stijena se dižu i njišu;
Široka krila ponad sjajnih voda bdiju nad sumornim danom.

Pustoš voda nemilosrdno se ziba i uzdiže zapletenu grivu,
Dok sumoran dan zureći gleda dolje
Na more

S tupim prezirom.

Uzdigni se i njiši, o zlatna lozo,
Tvoji grozdovi skupiše se prema punom potopu ljubavi,
Sjajnom i prostranom i silovitom poput
Tvoje neizvjesnosti.

Ottorino Respighi (1879. – 1936.)
IL TRAMONTO, lirska pjesma
Tekst P. B. Shelley (prijevod na talijanski R. Ascoli)

Bio jednom čovjek, u čijem su se nježnom duhu,
(poput svjetlosti i vjetra u delikatnom oblaku koji razrjeđuje goruće podnevno nebo)
sukobili smrt i genij.
O, koliko nježne radosti, što mu je dah oduzimala (kao što katkad ljetni zrak tjeskobu stvara),
kad njegova dama – koja je tada prvi puta spoznala potpuno predanje i
skladno pulsiranje dvaju stvorenja koja se vole –
krenu s njime stazama kroz polje, na istoku zasjenjeno bijelom šumom, a na zapadu izloženo
nebu!
Sunce je sad zašlo, ali zlatne linije vise nad pepeljastim oblacima, nad zelenom ravnicom,
drhtavim cvijećem, nad sivim kuglama drevne smirne i crne šume ih obavijaju, miješajući se s
večernjim sjenama.
Polako se na istoku uzdiže žarka mjesečina kroz guste grane tamnih stabala:
Zvijezde trepere iznad glave, blijede i nježne.
A mladić šapće: „Nije li neobično? Nikada ne vidjeh izlazak sunca, o Isabella. Sutra ćemo ga
zajedno gledati.“
Mladić i dama legli su spojeni između sna i slatke ljubavi te noći: Ujutro, ona je hladnog i
mrtvog našla svog ljubavnika.
Oh, neka nitko ne vjeruje da, zadavši takav udarac, Gospodin bijaše milostiv.
Gospođa nije umrla, niti je poludjela: iz godine u godinu dalje je živjela.
Ali, ja mislim da njeno tiho strpljenje i drhtavi osmijesi i to što nije umrla, već živjela čuvajući
starog oca (ako je ludost razlikovati se od svijeta), bijahu njeno ludilo.

Sam je pogled na nju bio poput čitanja pjesme domišljatog barda ispletene da ganutljivo
savije i najhladnija srca u bolnoj tuzi.
Crne su joj oči, ali više ne blistaju; trepavice kao da su izlizane od suza; usne i obrazi činili su
se mrtvima, toliko su bili bijeli; a ruke krhke, i kroz njihove lutajuće vene i zglobove prodirala
je dnevna svjetlost.
Goli grob, koji čuva tvoje krhko tijelo, kojeg dan i noć nastanjuje mučna sjena, sve je što je
ostalo od tebe, o drago izgubljeno stvorenje!
"Imam naslijeđe kakvo zemlja ne daje: mir i tišinu, bez grijeha i bez strasti.
Bilo da mrtvi pronađu (nikada san!) već počinak, nepomućeni kao što izgledaju, ili da žive, ili
da u duboko more s ljubavlju poniru; oh, neka moj epitaf, kao i tvoj, bude: Mir!"
To bijaše jedina tužaljka s njezinih usana.