Nedjelja, 20. veljače 2011., u 19.30 sati
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu
3. koncert u Sezoni Varaždinski komorni orkestar
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu
3. koncert u Sezoni Varaždinski komorni orkestar
Tomislav Fačini, dirigent
Višnja Mažuran, čembalo
Program:
Ludwig van Beethoven: 8. gudački kvartet u e-molu op. 59 br. 2,
Rasumovsky
Allegro Molto adagio Allegretto Finale (Presto)
Sastav Varaždinskog komornog orkestra:
Violine: Jože Haluza (koncertni majstor), Dunja Bontek, Marko Jerbić,
Ivana Penić-Defar, Anđelko Ilčić, Petar Haluza, Dunja Žerjav,
Ivana Šambar, Slavko Vinceković, Ladislav Ilčić, Melita Šafran
Viole: Milan Čunko, Ana Trnjar, Miroslav Mrazović
Violončela: Krešimir Lazar, Darij Milković, Davor Gluhak
Kontrabas: Saša Špoljar
Jean Sibelius: Valse triste op. 44
Davor Bobić: Koncert za čembalo i gudače – praizvedba
Presto deciso- (attaca) Adagio Finale – Allegro molto vivo
Solistica: Višnja Mažuran, čembalo
Davor Bobić: Koncert za čembalo i gudače – praizvedba
Presto deciso- (attaca) Adagio Finale – Allegro molto vivo
Solistica: Višnja Mažuran, čembalo
Ludwig van Beethoven: 8. gudački kvartet u e-molu op. 59 br. 2,
Rasumovsky
Allegro Molto adagio Allegretto Finale (Presto)
Sastav Varaždinskog komornog orkestra:
Violine: Jože Haluza (koncertni majstor), Dunja Bontek, Marko Jerbić,
Ivana Penić-Defar, Anđelko Ilčić, Petar Haluza, Dunja Žerjav,
Ivana Šambar, Slavko Vinceković, Ladislav Ilčić, Melita Šafran
Viole: Milan Čunko, Ana Trnjar, Miroslav Mrazović
Violončela: Krešimir Lazar, Darij Milković, Davor Gluhak
Kontrabas: Saša Špoljar
Dirigent Tomislav Fačini rođen je 1975. godine u Zagrebu. Od 1992. do 1996. studirao je dirigiranje kod Igora Gjadrova na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te je nakon diplome dobio Rektorovu nagradu. Usavršavao se na Akademiji Hans Swarowsky u Milanu i na Visokoj glazbenoj školi u Karlsruheu, a zatim se zaposlio kao asistent pri Odsjeku za dirigiranje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Od godine 1993. dirigent je Oratorijskoga zbora crkve sv. Marka u Zagrebu koji je osvojio mnogobrojne nagrade, među njima Nagradu grada Zagreba, dvije druge nagrade u kategorijama omladinskih a potom i afirmiranih zborova u Flandriji, prvih i drugih nagrada na gradskim i državnim natjecanjima te druge nagrade na Međunarodnome zborskom natjecanju u Zadru. Godine 1996. Tomislav Fačini je osvojio drugu i posebnu nagradu na Međunarodnome dirigentskom natjecanju Antonio Pedrotti u Trentu. Godine 2000. osniva i vodi Ansambl Zagreb Sinfonietta. U Operi HNK-a u Zagrebu godine 2001. u povodu 100. obljetnice Verdijeve smrti ravnao je premijerom Traviate, a iste je godine ravnao i premijerom Puccinijeva Triptiha. Godine 2002. asistirao je prigodom suvremene svjetske praizvedbe Cavallijeve opere Pompeo Magno na Varaždinskim baroknim večerima, gdje je ranije ravnao i premijerom Paisiellova Seviljskog brijača. Dirigirao je mnogim hrvatskim i inozemnim orkestrima, među ostalima Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Hrvatskim komornim orkestrom, Varaždinskim komornim orkestrom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Simfonijskim puhačkim orkestrom Hrvatske vojske, opernim orkestrima u Zagrebu i u Rijeci, Orkestrom Haydn di Trento e Bolzano, Filharmonijom iz Baden-Badena, Orkestrom Sinfonica Siciliana te nastupao na svim važnijim domaćim festivalima. Trenutačno je zaposlen kao dirigent orkestra Hrvatske vojske te pri Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U rujnu 2005. postao je umjetnički ravnatelj Glazbenih večeri u sv. Donatu koje je vodio sve do 2009.
Višnja Mažuran je hrvatska čembalistica rodom iz Varaždina koja je na domaćem i međunarodnom planu ostvarila zavidnu karijeru. Diplomirala je klavir na zagrebačkoj akademiji (klasa Ive Mačeka), te se usavršavala na Višoj glazbenoj školi u Münchenu, a usporedo svladavala i čembalo na mnogobrojnim ljetnim školama i majstorskim tečajevima u Njemačkoj i Austriji. Zagrebačkim solistima pristupila je 1971. kao solistica i continuo čembalistica te je s njima tijekom punih trideset godina proputovala svih pet kontinenata nastupivši na više od dvije tisuće koncerata. Od mnogobrojnih solističkih nastupa u najjačim svjetskim središtima treba izdvojiti Pariz (Salle Pleyel), Washington (Kennedy Center), Toronto (Eaton Centar), Madrid (Teatro Real) i Salzburg (Mozarteum). Partneri u Bachovim trostrukim koncertima bili su joj između ostalih violinisti Henryk Szering i Pavel Vernikov, te flautisti James Galway i Irena Grafenauer. Uz umjetničko djelovanje sa Zagrebačkim solistima, razvija bogatu solističku karijeru priređujući mnogobrojne recitale s profiliranim stilskim sadržajima poput francuske glazbe, Scarlattijevih sonata i Bachovih djela kojima se već nekoliko desetljeća posvećuje iznimnom upornošću. Odsvirala je i snimila njegova tri najveća i najzahtjevnija djela (Goldberg varijacije, Umjetnost fuge i oba sveska zbirke Das wohltemperierte Clavier). Uz mnoge orkestre, ansamble i dirigente odsvirala je preko dvadeset različitih koncerata za čembalo, od toga sve velike koncerte 20. stoljeća (Boris Papandopulo, Bohuslav Martinů, Manuel de Falla). Nikad nije zanemarila niti hrvatsku glazbu za čembalo, od koje su mnoga djela suvremenih skladatelja posvećena njoj (Frano Parać, Miroslav Miletić, Adalbert Marković i Luka Sorkočević). Umjetnička je voditeljica ansambla za baroknu glazbu Musica viva koji je godine 1998. osnovala zajedno s kolegama Godine 1995. na Glazbenoj akademiji u Zagrebu utemeljila je katedru za čembalo i osmislila plan i program studija. Do sada je iz njene klase proizašlo više mladih zapaženih čembalista koji uporno grade svoje karijere. Sami su pokrenuli Mali festival čembala koji traje već pune četiri godine a proširio se iz Zagreba na Petrinju i Osijek. Za svoje umjetničke domete Višnja Mažuran višestruko je nagrađivana (nagradama Trnina, Lukačić, Orlando, Nazor, Kantor te Nagrada grada Zagreba) a 2006. godine primila je predsjedničko odlikovanje za doprinos u kulturi - Danicu hrvatsku s likom Marka Marulića. Višnja Mažuran muzicira na vlastitom instrumentu, kopiji flamanskog čembala iz 1640. godine graditelja Andreasa Ruckersa koji je 2007. izrađen u majstorskoj radionici Michaela Walkera u Njemačkoj.
Jean Sibelius (r. 8. prosinca 1865., Hämeenlinna, - u. 20. rujna 1957., Järvenpää, pokrajina Uusimaa, u oba slučaja područje Finske) pravoga je imena Johan Julius Christian Sibelius. Premda je njegov materinji jezik bio švedski, kao mladić je naučio finski i postao vodeći finski nacionalni romantički skladatelj. Između 1885. i 1891. studirao je kompoziciju u Helsinkiju, Berlinu i Beču. Najpoznatija su mu orkestralna djela simfonijska pjesma Finlandia, suita Karelia i Valse Triste. Uz to skladao je sedam simfonija popularni Koncert za violinu i orkestar te niz Romanci za isti sastav. Valse triste (Žalosni valcer) op. 44 Sibelius je skladao godine 1903. kao dio scenske glazbe za dramu Kuolema („Smrt“) Arvida Järnefeltsa. Ostali stavci iz te glazbe, koji se tek rijetko izvode, su Prizor s kranovima, Canzonetta i Romantični valcer. Izvorno napisano za gudače Sibelius je kasnije djelo preradio za puni simfonijski orkestar i u toj je verziji Žalosni valcer postao skladateljevo najpopularnije djelo tipično za njegov prepoznatljivi spoj duboke nostalgije i pijevne tuge. Zbog popularnosti Sibelius je bio primoran obraditi skladbu za klavir i prilagoditi partituru kućnom muziciranju uobičajenom u skandinavskim urbanim domovima njegova doba. U objavljenom izdanju ona se ubrzo proširila diljem Europe gdje se svirala u raznim prigodama, restoranima i salonima, a skladatelj ju je naknadno inkorporirao u završnicu svoje Sedme simfonije.
Skladatelj, pedagog i organizator Davor Bobić rođen je 1968. u Varaždinu, gdje je završio osnovnu i srednju glazbenu školu, te gimnaziju. Diplomirao je kompoziciju, glazbenu teoriju te klasičnu harmoniku na poznatom Državnom konzervatoriju Čajkovski u Kijevu. Dobitnik je nagrade Ministarstva obrazovanja Ukrajine kao jedan od najboljih inozemnih studenata u akademskoj godini 1992.-1993. Nakon povratka u domovinu otvara u Republici Hrvatskoj jedinstvenu klasu kompozicije za osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, na Glazbenoj školi u Varaždinu. Kao jedini skladatelj dosad godine 1996. primio je nagradu Ivo Vuljević za najuspješnijeg mladog glazbenika u Hrvatskoj. Godine 1998. dobitnik je nagrade Šulek za najbolje orkestralno ostvarenje mladog hrvatskog autora, te Nagrade Varaždinske županije za iznimne dosege u kulturi. Dobitnik je odlikovanja Reda hrvatskog pletera (1997.) i Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999.). Iste godine postaje ravnatelj javne ustanove u kulturi Koncertnog ureda Varaždin. Od 2003. je docent, a od 2008. izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Od 2005. godine voditelj je Odsjeka za Glazbenu umjetnost na toj ustanovi, te obnavlja dužnost voditelja Katedre za Glazbenu pedagogiju. Godine 2008. dobiva uglednu nagradu Boris Papandopulo. U svibnju 2009. imenovan je prodekanom za znanost i umjetnost na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Napisao je više od 120 djela u rasponu od klavirskih minijatura do velikih vokalno-orkestralnih ostvarenja. Pozornost javnosti skreće na sebe 1996. oratorijem „Kralj Tomislav“, a izvedba „Vukovarskog requiema“ proglašena je 2004. jednim od glazbenih događaja skladatelja. S ansamblom Lado i koreografom Dinkom Bogdanićem postavio je balet s pjevanjem „Veronika Desnićka“ kao svojevrsnu zaokruženu cjelinu „Nacionalne trilogije“. Novi oratorij „Izaija“ jedan je od središnjih kulturnih projekata u 2009. godini u okviru obilježavanja Pečuha kao kulturne prijestolnice Europe. Od 2006. je ravnatelj uglednog nacionalnog festivala Varaždinske barokne večeri. Posebnu cjelinu njegova stvaralaštva čine djela za harmoniku koja su nezaobilazan doprinos obogaćenju hrvatske i svjetske literature za taj instrument. Njegove su partiture sastavni dio programa na uglednim sveučilištima u Londonu, Helsinkiju, Kijevu, Minsku, Zagrebu i Osijeku, a djela mu se izvode diljem svijeta.
Koncert za čembalo i gudače Davora Bobića šesto je djelo toga skladatelja napisano na narudžbu Varaždinskog komornog orkestra. Posvećeno je poznatoj hrvatskoj čembalistici, Varaždinki, Višnji Mažuran u povodu njezinih 45 godina umjetničkoga rada. Djelo je nastalo i na poticaj izgradnje prvog čembala izrađenog u Hrvatskoj od graditelja glazbenih instrumenata s tipkama Antona Maloseje i Zlatka Pavlinića na narudžbu Varaždinskih baroknih večeri. To je prvi napisani Koncert za čembalo i gudače u Hrvatskoj nakon 1962. godine i Papandopulova Koncerta za čembalo i gudače. U međuvremenu su nastajale samo manje forme hrvatskih skladatelja za čembalo, a točno je trideset godina prošlo od nastanka Koncerta za čembalo i gudače nedavno preminulog slavnog poljskog skladatelja Henryka Goreckog. Prvi stavak pisan je u sonatnoj formi. Nosi karakter Toccate, oznaka tempa je Presto-Deciso pa su stoga prva i druga tema neprekidnog ritmičkog impulsa. Prvu temu temeljenu na intervalima sekste i septime donosi orkestar. Neprekidna ritmična motoričost donosi drugu temu u šesnaestinskim silaznim pomacima, koja će se predstaviti i u samoj kadenci u sprezi s prvom temom u obliku provedbe prepuštene solističkom glazbalu.
Odlomak prve teme i cijela druga tema ponovno će se naći u sličnom odnosu i u trećem stavku kao svojevrsna reminiscencija prvog dijela Koncerta. Ostinatnost ritmičke aleatorike daje djelu posebnu dramatičnost koja se smiruje attacca ulaskom u smireni Drugi stavak -Adagio. Adagio je potpuno prepušten melodioznom muziciranju solističkog glazbala i orkestra u dijalogu.
Treći stavak je naslovljen jednostavno Finale –Allegro molto vivo. Koncipiran je na aleatoričko-ritmičkoj strukturi s već spomenutim umetkom dijelova teme iz prvog stavka. Forma trećeg stavka jasno je dvodijelna. Nakon uvodnog ritmičkog pulsa, slijedi dramaturški rast fakture s postepenim nastankom klasternih ostinantnih harmonija, zametka ritmičke strukture ta-e-fe koja će svoje posebno mjesto dobiti na samom kraju, te uporabom dugih tonova praćenih trilerima. Nakon toga slijedi drugi dio stavka temeljen na konkretnoj intervalsko-melodijskoj temi oblikovanoj na kvadratnoj ritmici, po uzoru na neoklasiciste, što nas uvodi u triolama nabujani završetak Koncerta.
U sveukupno 16 gudačkih kvarteta Ludwig van Beethoven (r. 16. prosinca 1770. u Bonnu, u. 26. ožujka 1827. u Beču) iskazao je vrhunce svoje inovativnosti, razvijajući i šireći formu koju su Haydn i Mozart u svojim kasnim opusima doveli do savršenstva klasične odmjerenosti. S 28 godina on je već napisao dvije simfonije, dva koncerta i gotovo dvadeset klavirskih sonata. Njegov je prvi glazbeni medij klavir, tako da se još ne snalazi u formi gudačkih kvarteta, ali ga šest djela u opusu 18 sasvim razvijaju i potvrđuju u tom žanru. Pet godina kasnije iskazao je potpunu zrelost u toj najzahtjevnijoj formi skladateljskog izričaja kada je napisao svoja tri kvarteta „Razumovsky“ op. 59 kao rezultat narudžbe ruskog veleposlanika u Beču, Grofa Andreasa Razumovskog. To su prva tri kvarteta u drugoj, srednjoj fazi njegova stvaralaštva za taj sastav, zbog čega se često popularno nazivaju i „Srednji kvarteti“, zajedno s opusima 74 i 95. Beethoven ovdje u prva dva kvarteta rabi karakterističnu „rusku“ temu u čast kneza koji mu je uputio narudžbu. U Prvom kvartetu op. 58 „ruska tema“ je prva tema posljednjeg stavka, u Drugom kvartetu to je drugi dio trećeg stavka (scherzo), a istu je temu slučajno upotrijebio i Modest Petrovič Musorgski u svojoj operi Boris Godunov. U Trećem kvartetu nigdje se izričito ne javlja neki ruski folklorni tonski sadržaj, niti se on riječju ne navodi u partituri, no neki su komentatori u temi drugog stavka (Andantino) prepoznali „ruski“ karakter. Sva su tri djela tiskana kao zbirka godine 1808. u Beču.
Ulaznice za ovaj koncert možete kupiti na blagajni HNK u Varaždinu.Skladatelj, pedagog i organizator Davor Bobić rođen je 1968. u Varaždinu, gdje je završio osnovnu i srednju glazbenu školu, te gimnaziju. Diplomirao je kompoziciju, glazbenu teoriju te klasičnu harmoniku na poznatom Državnom konzervatoriju Čajkovski u Kijevu. Dobitnik je nagrade Ministarstva obrazovanja Ukrajine kao jedan od najboljih inozemnih studenata u akademskoj godini 1992.-1993. Nakon povratka u domovinu otvara u Republici Hrvatskoj jedinstvenu klasu kompozicije za osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, na Glazbenoj školi u Varaždinu. Kao jedini skladatelj dosad godine 1996. primio je nagradu Ivo Vuljević za najuspješnijeg mladog glazbenika u Hrvatskoj. Godine 1998. dobitnik je nagrade Šulek za najbolje orkestralno ostvarenje mladog hrvatskog autora, te Nagrade Varaždinske županije za iznimne dosege u kulturi. Dobitnik je odlikovanja Reda hrvatskog pletera (1997.) i Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999.). Iste godine postaje ravnatelj javne ustanove u kulturi Koncertnog ureda Varaždin. Od 2003. je docent, a od 2008. izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Od 2005. godine voditelj je Odsjeka za Glazbenu umjetnost na toj ustanovi, te obnavlja dužnost voditelja Katedre za Glazbenu pedagogiju. Godine 2008. dobiva uglednu nagradu Boris Papandopulo. U svibnju 2009. imenovan je prodekanom za znanost i umjetnost na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Napisao je više od 120 djela u rasponu od klavirskih minijatura do velikih vokalno-orkestralnih ostvarenja. Pozornost javnosti skreće na sebe 1996. oratorijem „Kralj Tomislav“, a izvedba „Vukovarskog requiema“ proglašena je 2004. jednim od glazbenih događaja skladatelja. S ansamblom Lado i koreografom Dinkom Bogdanićem postavio je balet s pjevanjem „Veronika Desnićka“ kao svojevrsnu zaokruženu cjelinu „Nacionalne trilogije“. Novi oratorij „Izaija“ jedan je od središnjih kulturnih projekata u 2009. godini u okviru obilježavanja Pečuha kao kulturne prijestolnice Europe. Od 2006. je ravnatelj uglednog nacionalnog festivala Varaždinske barokne večeri. Posebnu cjelinu njegova stvaralaštva čine djela za harmoniku koja su nezaobilazan doprinos obogaćenju hrvatske i svjetske literature za taj instrument. Njegove su partiture sastavni dio programa na uglednim sveučilištima u Londonu, Helsinkiju, Kijevu, Minsku, Zagrebu i Osijeku, a djela mu se izvode diljem svijeta.
Koncert za čembalo i gudače Davora Bobića šesto je djelo toga skladatelja napisano na narudžbu Varaždinskog komornog orkestra. Posvećeno je poznatoj hrvatskoj čembalistici, Varaždinki, Višnji Mažuran u povodu njezinih 45 godina umjetničkoga rada. Djelo je nastalo i na poticaj izgradnje prvog čembala izrađenog u Hrvatskoj od graditelja glazbenih instrumenata s tipkama Antona Maloseje i Zlatka Pavlinića na narudžbu Varaždinskih baroknih večeri. To je prvi napisani Koncert za čembalo i gudače u Hrvatskoj nakon 1962. godine i Papandopulova Koncerta za čembalo i gudače. U međuvremenu su nastajale samo manje forme hrvatskih skladatelja za čembalo, a točno je trideset godina prošlo od nastanka Koncerta za čembalo i gudače nedavno preminulog slavnog poljskog skladatelja Henryka Goreckog. Prvi stavak pisan je u sonatnoj formi. Nosi karakter Toccate, oznaka tempa je Presto-Deciso pa su stoga prva i druga tema neprekidnog ritmičkog impulsa. Prvu temu temeljenu na intervalima sekste i septime donosi orkestar. Neprekidna ritmična motoričost donosi drugu temu u šesnaestinskim silaznim pomacima, koja će se predstaviti i u samoj kadenci u sprezi s prvom temom u obliku provedbe prepuštene solističkom glazbalu.
Odlomak prve teme i cijela druga tema ponovno će se naći u sličnom odnosu i u trećem stavku kao svojevrsna reminiscencija prvog dijela Koncerta. Ostinatnost ritmičke aleatorike daje djelu posebnu dramatičnost koja se smiruje attacca ulaskom u smireni Drugi stavak -Adagio. Adagio je potpuno prepušten melodioznom muziciranju solističkog glazbala i orkestra u dijalogu.
Treći stavak je naslovljen jednostavno Finale –Allegro molto vivo. Koncipiran je na aleatoričko-ritmičkoj strukturi s već spomenutim umetkom dijelova teme iz prvog stavka. Forma trećeg stavka jasno je dvodijelna. Nakon uvodnog ritmičkog pulsa, slijedi dramaturški rast fakture s postepenim nastankom klasternih ostinantnih harmonija, zametka ritmičke strukture ta-e-fe koja će svoje posebno mjesto dobiti na samom kraju, te uporabom dugih tonova praćenih trilerima. Nakon toga slijedi drugi dio stavka temeljen na konkretnoj intervalsko-melodijskoj temi oblikovanoj na kvadratnoj ritmici, po uzoru na neoklasiciste, što nas uvodi u triolama nabujani završetak Koncerta.
U sveukupno 16 gudačkih kvarteta Ludwig van Beethoven (r. 16. prosinca 1770. u Bonnu, u. 26. ožujka 1827. u Beču) iskazao je vrhunce svoje inovativnosti, razvijajući i šireći formu koju su Haydn i Mozart u svojim kasnim opusima doveli do savršenstva klasične odmjerenosti. S 28 godina on je već napisao dvije simfonije, dva koncerta i gotovo dvadeset klavirskih sonata. Njegov je prvi glazbeni medij klavir, tako da se još ne snalazi u formi gudačkih kvarteta, ali ga šest djela u opusu 18 sasvim razvijaju i potvrđuju u tom žanru. Pet godina kasnije iskazao je potpunu zrelost u toj najzahtjevnijoj formi skladateljskog izričaja kada je napisao svoja tri kvarteta „Razumovsky“ op. 59 kao rezultat narudžbe ruskog veleposlanika u Beču, Grofa Andreasa Razumovskog. To su prva tri kvarteta u drugoj, srednjoj fazi njegova stvaralaštva za taj sastav, zbog čega se često popularno nazivaju i „Srednji kvarteti“, zajedno s opusima 74 i 95. Beethoven ovdje u prva dva kvarteta rabi karakterističnu „rusku“ temu u čast kneza koji mu je uputio narudžbu. U Prvom kvartetu op. 58 „ruska tema“ je prva tema posljednjeg stavka, u Drugom kvartetu to je drugi dio trećeg stavka (scherzo), a istu je temu slučajno upotrijebio i Modest Petrovič Musorgski u svojoj operi Boris Godunov. U Trećem kvartetu nigdje se izričito ne javlja neki ruski folklorni tonski sadržaj, niti se on riječju ne navodi u partituri, no neki su komentatori u temi drugog stavka (Andantino) prepoznali „ruski“ karakter. Sva su tri djela tiskana kao zbirka godine 1808. u Beču.