Marko Jerbić – I violina
Anđelko Ilčić – II violina
Ana Trnjar – viola
Davor Gluhak – violoncello

Franz Peter Schubert, austrijski skladatelj (Lichtenthal, Austrija 31. siječanj 1797. – Beč 19. studeni 1828.), danas je cijenjen kao jedan od najnadarenijih romantičnih skladatelja. U trideset i jednoj godini svoga života komponirao je velik broj skladbi, među njima preko šesto pjesama, sedam simfonija i slavnu »Nedovršenu simfoniju«, sakralnu glazbu, opere i velik broj komornih i klavirskih kompozicija.
Rodio se u siromašnoj bečkoj učiteljskoj obitelji, u kojoj je glazba bila na prvome mjestu. Obitelj je osnovala i vlastiti gudački kvartet – Franz je svirao violu, otac violončelo, braća Ferdinand i Ignaz violine.
Slično kao kod Haydna, u Franzu su roditelji rano otkrili talent za glazbu, pa je kao dječak postao član dvorske kapele, te je tako dobio mogućnost elitne glazbene i opće naobrazbe. Glazbu ga je podučavao i Antonio Salieri. Schubert se je temeljno upoznao s glazbom Bacha, Haydna i Mozarta, a također i s djelima Ludwiga van Beethovna, koji je u godinama Schubertovog djetinjstva u Beču davao glazbi nove obzore romantike. Zadnja Schubertova djela jasno ukazuju na utjecaj tih majstora, a u godinama 1815. i 1816. mladi je skladatelj te utjecaje i prerasao.

Gudački kvartet br.13 u a-molu, op.29, D804, “Rosamunde“ Franz Schubert (1797-1828) napisao je 1824. godine. Ime je dobio po temi drugog stavka, upotrebljenoj u kompozitorovoj neuspjeloj kompoziciji – scenskom djelu istog naziva. Ovaj kvartet jedini je koji je objavljen za njegovog života. U vrijeme kad je bio bolestan i jadan zbog sifilisa, upoznaje glasovitog violinista Ignaza Schuppanzigha, prvu violinu kvarteta kojeg je oformio Beethoven. Tijekom zajedničkog druženja u Schubertu se opet rađa želja da komponira gudački kvartet, te je napisao i posvetio ovaj, op 29, samom Schuppanzighu koji ga je i premijerno izveo.
Djelo je netipično, lirično i introspektivno. U njemu se jasno odražava kompozitorovo raspoloženje, pogotovo u prva tri stavka. Mnoge teme su mračne i žalobne, pa to cijelom djelu daje nekakav uzvišen karakter.
Prvi stavak “Rosamunde kvarteta“ započinje melankoličnim podsjećanjem na jednu od Schubertovih prvih skladbi, Gretchen an Spinnrade, no drugi dio, po kojem je i nazvan, temeljen je na temi iz scenskog djela za Rosamunde. Menuet (treći dio) inspiriran je melodijom još jedne ranije Schubertove pjesme – Die Gooter Grieshenlands, D. 677.
Četvrti stavak ipak odiše Schubertovim prepoznatljivim stilom, iako i ovdje ne toliko razgranatim kao u nekim njegovim sličnim djelima.

Aleksandar Porfirjevič Borodin (Petrograd, 12. studenog 1833. – Petrograd, 27. veljače 1887.), ruski je skladatelj i kemičar.
U mladosti je pokazivao velik interes za prirodne znanosti, osobito kemiju. Istovremeno se zanima za glazbu, uči svirati flautu, violončelo i klavir. Kao petnaestogodišnjak počinje komponirati tehnikom i stilom klasičara. Studira na medicinsko-kirurškoj akademiji (1850.-1856.), te se posvećuje znanstveno-ispitivačkom radu na području kemije.
Borodinovu glazbenom usavršavanju osobito su pridonijela putovanja u inozemstvo, gdje sluša nova djela i usavršava se. Boraveći u inozemstvu piše svoje prve veće kompozicije: gudački kvintet i klavirski sekstet.
Kao pobornik ruskog nacionalnog glazbenog izraza 1862. godine pristupio je krugu “Petorice”. Umjetničko geslo ove, vrlo značajne skupine bilo je nastavljanje nacionalno-realističkog stila kojim su se odlikovala muzička djela M.I. Glinke. Kao član tog kruga Borodin se, pored redovnom rada na katedri za kemiju, počinje sve više baviti skladanjem.
Životno mu je djelo povijesno-epska opera “Knez Igor”, koja je remek djelo ruske romantičarske povijesne opere.
Borodin je za sebe znao reći da je ‘nedjeljnji kompozitor’, da komponira samo onda kada je bolestan, ili se ne osjeća dobro da bi se bavio kemijom. Zato je poručio svojim prijateljima da ako žele da više komponira, neka mu ne požele da je zdrav i dobro, već suprotno, neka bude bolestan i loše.

Borodinov Gudački kvartet br. 2 u D-duru u dvije se stvari razlikuje od mnogih kompozitorovih djela – bio je iskomponiran brzo (u kolovozu 1881.), te nije javno izašao popratni program vezan uz samo djelo. Ove dvije stvari vjerojatno su povezane; Borodin je posvetio ovaj kvartet svojoj ženi Ekaterini, a napisan je kao buđenje uspomena na njihov susret i njihovu ljubav u Heidelbergu 20 godina ranije. Kompozitor se u ovom kvartetu predstavlja kao violončelo (kojega je i amaterski svirao), dok je Ekaterina personificirana u dionici prve violine. Svaki od stavaka topao je i pun ushita, a svi zajedno sugeriraju rastuću, produbljujuću ljubav.
Prvi stavak počinje ugodnom pjevnom melodijom koja se seli od violončela do prve violine, kao da dvoje zaljubljenih međusobno razgovaraju. Pisanom u sonatnom obliku, u stavku se javlja i druga tema popraćena pizzicato pratnjom ostalih dionica. Kroz cijeli stavak prisutan je dijalog violončela i prve violine, ali i ostala dva instrumenta u trenucima kad tema seli kroz sve dionice. Stavak završava smirujućom kodom, koju završnim rastavljenim trozvukom zaključuje violončelo.
Drugi stavak, Scherzo, pisan više kao slobodni sonatni oblik nego klasičan scherzo i trio, počinje živahnom prvom temom, dok je druga tema nježan valcer.
Treći stavak najpoznatiji je stavak ovoga kvarteta, Notturno. U njemu opet možemo prepoznati Borodina i Ekaterinu. Druga violina i viola započinju stavak mekanom i nježnom pratnjom, iznad koje violončelo svira melodiju u notama označenu ‘cantabile ed espressivo’. Ona uskoro prelazi na prvu violinu, koja ju svira popraćena komentarima – isječcima motiva teme – od strane violončela. Kao da dvoje ljudi stvarno razgovara. Druga tema odlučnijeg je karaktera, karakteristična po tome da ju ne iznosi samo prva violina, već se sve dionice uključuju i sudjeluju u razgovoru. Kao da se razvija kanon koji je na kraju stavka vidljiv dok violončelo opet preuzme prvu temu, a prva violina sa malim vremenskim odmakom svira fragmente teme kao pratnju, sve dok opet prva violina ne preuzme temu, a ovaj puta druga violina, ponavljajući temu u kanonu, isprepliće se i kao da se dobiva dojam intimnog razgovora.
Zadnji stavak počinje andante uvodom, gdje kompozitor kao da ne želi napustiti emocije trećeg stavka. Ipak, nakon uvoda kreće živa tema koja radosno zaključuje cijelo djelo.

Varaždinski kvartet osnovan je 1999. godine. U gradu duge gudačke tradicije do ideje osnivanja kvarteta glazbenici su došli muzicirajući zajedno u Varaždinskom komornom orkestru. Bili su članovi mnogih istaknutih hrvatskih orkestara – Simfonijski orkestar HRT, Orkestar kazališta Komedija, Hrvatski komorni orkestar, Zagrebački komorni orkestar, a bavili su se i pedagoškim radom. Trenutno su zaposleni u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru.
Godine 2001. kvartet je registriran na Ministarstvu kulture RH kao umjetnička organizacija.
Kvartet je redovito prisutan u glazbenom životu grada Varaždina, gdje održava koncertnu sezonu. Tijekom proteklih 10 godina kvartet je ostvario širok koncertni repertoar, na kojem se nalaze djela najpoznatijih imena klasične glazbe (Beethoven, Brahms, Mozart, Haydn, Dvoržak, Smetana, Šostakovič, …). Također, kvartet često izvodi djela domaćih, varaždinskih autora (Padovec, Bobić, Igrec, Skender…), te na taj način podržava i kulturno stvaralaštvo sredine u kojoj se nalazi.
Značajnu pomoć u radu kvarteta pruža Koncertni ured Varaždin, koji prati i podržava rad kvarteta od samog osnivanja. Svoju koncertnu djelatnost kontinuirano upotpunjuje koncertima diljem Hrvatske, Slovenije i Austrije. Svi članovi kvarteta diplomanti su Muzičke akademije u Zagrebu. Kvartet svira na instrumentima varaždinskog majstora Vladimira Proskurnjaka.
Uz 10. obljetnicu djelovanja i doprinosa u razvoju glazbene kulture grada Varaždina, 2009. godine kvartet je primio javno priznanje – Plaketu grada Varaždina.