Skladatelj Franz Schubert (Lichtenthal kod Beča 31. siječnja 1797. – Beč 19. studenog 1828.) zadovoljava sve kategorije mita o romantičkom umjetniku: bio je siromašan, nesretan, umro je mlad i nedovoljno cijenjen.  Živio je u razdoblju međudjelovanja klasicizma i romantizma, stvarajući glazbu u gotovo svim raspoloživim vrstama svojega vremena. Međutim, premda ukorijenjena u klasična načela skladanja, njegova djela obiluju romantičnim osobinama: suptilnom lirikom, pjevnim instrumentalnim melodijama i odrazima udobne tradicije kućnoga glazbovanja. Njegov se društveni život vrtio oko privatnih glazbenih večeri u bečkim građanskim salonima. Događaji su među prijateljima oko njega dobili ime Schubertiade, a isti se pojam do danas zadržao za koncerte Schubertove glazbe. Skladao je simfonije, komornu, klavirsku i zborsku glazbu, glazbu za drame i – više od svega – solopjesme. I danas je tajna zbog čega njegova Osma simfonija ima samo dva stavka, je li doista Nedovršena, kako je obično nazivaju, ili je skladatelj za svoje doba smjelo ponudio novu raspodjelu stavaka u simfonijskom djelu. U svakom slučaju, umro je mlad i za kratkoga života nije puno mario za svoja djela. Kao bečki školarac godine 1813. Schubert je za kućno muziciranje u intimnom ozračju svoje obitelji napisao niz plesnih menueta za gudački kvartet, koji se danas često izvode u sastavu gudačkog orkestra. Premda je preuzeo preglednu formu bečkog građanskog folklora, Schubert ovdje u menuete unosi formalne novine: Prvi u C-duru ima dva kontrasna trio ulomka, Drugi u F-duru donosi temu u unisonima i oktavama bez trio sekcije, Treći u d-molu ponovno vraća dvije kontrasne “trio” epizode, Četvrti u G-duru ponovno ima svojstvenu formu bez trio ulomka, dok je Peti u C-duru s dva trija pompoznog karaktera koju podcrtava imitacija zvuka gajdi.

Antonín Leopold Dvořák (Nelahozeves blizu Praga, 8. rujna 1841.) je pored Bedřicha Smetane i Leoša Janačeka najvažniji predstavnik češke glazbene romantike. Radio je kao orguljaš, svirao i violu u opernom orkestru kojeg je vodio Bedřich Smetana. Nakon 1871. napustio je orkestar i počeo se baviti samo kompozicijom. Do obrata u njegovoj karijeri došlo je nakon 1874. Tada je dobio austrijsku državnu stipendiju i pobudio pozornost slavnog Johannesa Brahmsa. Godine 1878. izdao je Slavenske plesove u verziji za klavir četveroručno, te Moravske duete za dva soprana i klavir. Dvořak je preko noći postao slavan. Plesove i duete su svirali i pjevali po salonima u cijeloj srednjoj Europi, orkestriranu verziju Slavenskih plesova izvodili su orkestri u Berlinu, Budimpešti, u Beču i u Baltimoru, pa su pomalo njegove slave počinjali bivati svjesni i u domovini. Godine 1890. postao je profesor kompozicije na konzervatoriju u Pragu, gdje je, osim za boravka u Americi tada tzv. Novom svijetu od 1892. do 1895., ostao raditi do smrti.

U mnogim njegovim djelima prepoznatljiv je utjecaj narodne glazbe. Pisao je simfonije, simfonijske poeme, solističke koncerte, opere, komornu glazbu, a među najpoznatijim djelima su mu opera Rusalka, Simfonija br. 9 ‘Iz novog svijeta’, Koncert za violončelo i orkestar, Gudački kvartet br.12 opus 96 ‘Američki’.

Rad na kvartetu br. 14 opus 105 kompozitor je započeo još u Americi, a završio ga je u domovini, ispunjen radošću nakon povratka i dugog izbivanja. U tom djelu kao da slavi i pozdravlja svoj povratak. Prvi stavak, komponiran u sonatnoj formi, pokazuje kopozitorovu maštovitost i razigranost, ali i povremenu melankoličnost. Drugi stavak dočarava ples – furiantu, a komponiran je u formi scherza. Treći stavak neka je vrsta odjeka prethodnoga himničkog Trija. On plovi  mirno i suzdržano pjevajući o ljubavi  i sreći. Radost u svim stupnjevima (od blage do ekstatične) izbija iz drugoga i trećeg stavka Kvarteta. To i ne čudi toliko ako se podsjetimo da ih je Dvořák pisao u doba božićnih blagdana, ponovno u domovini, okružen svojim najmilijima. Živahan četvrti i završni stavak (Allegro non tanto) predstavlja logičnu kulminaciju djela. Majstor se ovdje igra s malim motivom kojega postupno širi i razvija, obogaćuje novim zamislima, a onda se opet vraća samo njegovu djeliću koji prevrće s neodoljivim, tipično dvořákovskim šarmom. Njegov istinski osjećaj za humor ne može zaustaviti nikakva ovisnost o zakonima forme koja se ovdje iskazuje kao neobična kombinacija ronda i sonatnoga oblika.
Kroz sve stavke kompozitor nas podsjeća na svoju nacionalnu pripadnost, koju ističe kroz prepoznatljive melodije češkog folklora.

Varaždinski kvartet osnovan je 1999. godine. U gradu duge gudačke tradicije do ideje osnivanja kvarteta glazbenici su došli muzicirajući zajedno u Varaždinskom komornom orkestru. Bili su članovi mnogih istaknutih hrvatskih orkestara – Simfonijski orkestar HRT, Orkestar kazališta Komedija, Hrvatski komorni orkestar, Zagrebački komorni orkestar, a bavili su se i pedagoškim radom. Trenutno su zaposleni u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru.
Godine 2001. kvartet je registriran na Ministarstvu kulture RH kao umjetnička organizacija.
Kvartet je redovito prisutan u glazbenom životu grada Varaždina, gdje održava koncertnu sezonu. Tijekom proteklih 10 godina kvartet je ostvario širok koncertni repertoar, na kojem se nalaze djela najpoznatijih imena klasične glazbe (Beethoven, Brahms, Mozart, Haydn, Dvoržak, Smetana, Šostakovič, …). Također, kvartet često izvodi djela domaćih, varaždinskih autora (Padovec, Bobić, Igrec, Skender…), te na taj način podržava i kulturno stvaralaštvo sredine u kojoj se nalazi.
Značajnu pomoć u radu kvarteta pruža Koncertni ured Varaždin, koji prati i podržava rad kvarteta od samog osnivanja. Svoju koncertnu djelatnost kontinuirano upotpunjuje koncertima diljem Hrvatske, Slovenije i Austrije. Svi članovi kvarteta diplomanti su Muzičke akademije u Zagrebu. Kvartet svira na instrumentima varaždinskog majstora Vladimira Proskurnjaka.
Uz 10. obljetnicu djelovanja i doprinosa u razvoju glazbene kulture grada Varaždina, 2009. godine kvartet je primio javno priznanje – Plaketu grada Varaždina.